Otkad je Svijeta poznato je da je umjetnost gurnuta sa strane kad god su “viši interesi” aktualni. Problem je samo, što uvijek postoje ti “viši interesi”. Tako ispada da je uvijek neki rat u pogonu: rat za slobodu, rat za istinu, rat protiv agresora, rat za novce, rat za vlast (ovaj posebno !), rat za površnost, rat za demagogiju,…
Tako stalno “Topovi grme, a muze BI TREBALE šutjeti”, jer jadne stalno pokušavaju upozoriti na sustav vrijednosti koji je u suprotnosti s tim “jako važnim i ozbiljnim” temama poput vlasti, novca, medija, politike, izbora, žiro i drugih računa,…
Hoće li jednom umjetnost u svim vidovima dobiti adekvatno mjesto? Pa, čini se da neće uskoro, sve dotle dok nam slušni prostor održavaju narodnjaci, likovni prostor Andy Warhool, a poetski prostor zagušuju “crnjaci” tipa:
Ah da mi se ubiti u ovo rano popodne,
pa vidjeti okamine kostura,
sprženu kožu na dlanovima,
i vapaj, urlik crvotočine
što se slijeva niz razderano rame
u koje solju nam napaja ranu
onaj kojega vidjesmo u dupljama
izlokanih očiju do gole kosti.
I hoće li “odgovorni” napokon prestati stavljati sebe na drugu stranu autorskih djela, uzimajući si prava bez ikakve odgovornosti i obveza?
